U lavirintu
opet i uvek iznova prema centru
se kreću
reči su se zbog prisutne sumnje
ogolile
u njihovim rukama tek nit
sećanja je ostao
na žicu razapete plahte
otisci zagrljaja
u zaboravu rasplinuti
jesti spavati ljubiti
kad se krv ipak u vodu pretvara
voda je crvenim muljem opterećena
osipa se zrno iz nezrelog klasa
muškarci seme izmenjuju
ženama praznih pehara
na kostima štavljena koža se suši
opet i uvek iznova
jesti spavati ljubiti
ljubiti tek tako
bez mesa i cilja
isušenim jezikom
bez atributa i navodnika
bez ćorsokaka i zabravljenih zidova
u nadi
da se kreću lavirintom srca
a ne stramputicom