sestri
ja sam imao mali narandžasti gramofon
i to je bilo sasvim dovoljno sunca
u našoj sobi bez tapeta.
sjećaš se sobe?
bilo je pravilo: bez riječi, samo gramofon
samo pucketava muzika raspjevanih
pokojnika.
neki ljudi na gomili leže na tvom
i mom krevetu
jakne im mirišu po strahu
i oni nestaju do članaka
nemaju šake i stopala
tako ih pamtimo.
svi oni znaju pravilo:
samo šuškavi glasovi iz zvučnika
bez malih razgovora i uzdaha.
kad igla preskoči,
dobro je što nemaju dlanove da zaplješću.
mi ćemo ih ispratiti, Džolin (Džolin)
ti ljudi uvijek odu
a kuda, to nam je tada nebitno –
još će se dugo vrtjeti ploče
nećemo ni osjetiti da smo odrasli.