Izlazak sunca (Szerb)
Isti ovakav izlazak sunca, oslonjen
na sleđen stub zebnje, posmatrao je
prije nekoliko desetina hiljada godina
moj začuđeni predak, i pitao se gdje li je
Onaj što svako veče gasi i svakog jutra
razbuktava plamen u najsjajnijoj zvijezdi
koja nikad ne zaviruje u njegovu pećinu.
Isti ovakav izlazak sunca, okupan
svjetlošću kao košuta rosom kad krene
da mlad list drena pretvori u mlijeko
za svoje ljupko jelenče, posmatrao je
prije ko zna koliko hiljada godina
moj oholi predak, i pitao se gdje je
onaj Prometejev štap da ukrade vatru
kojom će da sažeže i zgromi svijet.
Sasvim drugačiji izlazak sunca, slutim
zaogrnut plaštem straha, posmatraće
za hiljadu godina moj izgubljeni potomak,
uronjen u maglu bez početka i kraja,
u prašinu i opiljke civilizacije
koja će i tada biti u vječitoj borbi
sa Bogom u travci, Bogom u sitnoj bubi,
Bogom u grmu i visokom stablu, Bogom
u žuboru vode (ako je bude), u borbi
sa Bogom koji će bježati od njega,
mog i od samog sebe otuđenog potomka,
koji će vapiti za samo jednim trenutkom
u kome će moći vidjeti lice sjajnoga sunca. |
|