Jóna Dávid: mi već ne stojima na vrhovima prstiju (mi már nem állunk lábujjhegyen in Serbian)
|
mi már nem állunk lábujjhegyen (Hungarian)Játszásra már lelkem kivénhedt,
|
mi već ne stojima na vrhovima prstiju (Serbian)Za igru duša mi je ostarila,
Živeti bez čežnje još je mlad.
Gete: Faust /prevod: Ileš Feher/ zaboravivši na višak težine mašta koji put se odrazi,
beži od konflikata sa strane kurseva podjarenih
i na terasi od težine veresije oslobođene kuće peče se pačji batak i patlidžan,
usput žeravicu snima, raduje se ženi, deci,
ili se raduje vremenu zbog čega susedi upravo negoduju,
raduje se rečima, čas tišini, čas reci, čas mostu.
lepo je u tome to što katkad java postane,
svodovi se spajaju,
obavijaju,
krug se ispuni,
mašta i java se međusobno dopunjuju, ta jedna na drugu je upućena...
od njihovog prepoznavanja prijateljstvo se stvara!
samoodbrana je pisanje,
kat-kad namigivanje
sa kolegama, biti tamo gde se čudo dešava, gde se vodi diskusija,
jer međusobno delovanje mašte, misli i jezika je omiljena igra,
skladna roba, ručno izrađena.
tvrdokornošću sokaka branim sve što je ostalo,
dopustim da izabran svet putem svojih čula bude apsorbovan, da me natapa,
nama pripadajući deo uvežbanim pokretima prisvajamo,
poput mene sretan je taj ko stvarnost žvaka.
mi već ne stojimo na vrhovima prstiju, što možemo, možemo,
ostalo maštom na stranu stavljamo,
kao što bršljan trošni zid obrasta,
sakrivajući ruševinu, salitru, tragove metaka,
zaljubi se recimo na balkonu jedne višekatnice u rešetku od kovanog metala.
već ne treba pod svaku cenu, zatvorenih koverata ima dovoljno,
u očima Gospoda se odražavamao, za znalačke oči primetljivo...
|