This website is using cookies

We use cookies to ensure that we give you the best experience on our website. If you continue without changing your settings, we'll assume that you are happy to receive all cookies on this website. 

Buda Ferenc: Margita, (Margit, in Serbian)

Portre of Buda Ferenc
Portre of Fehér Illés

Back to the translator

Margit, (Hungarian)

                       drága Margit, hát vége.
   Vége a gyötrelem lázának, gyalázatának.
   Vége a légszomjú vesztegelésnek, fuldokló várakozásnak, a kínok sarába tiport végső megaláztatásnak.
   Madárka-csontú testednek vége.
   Magad-választotta keskeny utadnak is vége.
   Hófelleg árnyéka alatt, maréknyi porod fölött vigyázzban megállunk.
   Tudtad Te, jóelőre tudtad, mint mindannyian:
 
Ki porból lettem s porrá válok,
Halálra gyógyszert nem találok.
 
   És csoda Veled sem történt, nem esett meg a Csoda – talán azért, mert nem hittünk benne eléggé.
   Világos szemeidet Magaddal vitted.
   Terheid lebegve hordott bazalttömbjét Magaddal vitted.
   Ám itt hagytad reánk a Művet, az immár betetőzöttet, és ránkhagytad a maga-tartás megszeghetetlen parancsát, végül, utolsó érthető szavad ez lévén, ránkhagytad – Magyarországot.
   Tudom, hogy rendjelek cicomái nélkül is ott a helyed a legnagyobbak között. Azt is tudom: az ízetlenek majd ízekre szednek. Ám ez már mit sem számít: a Te verseid kibírnak mindent, s általuk az enyészet határain túlról is erőt üzensz a rászorulóknak. Mert repedt bordával, rogyadozó inakkal is remélni kell, remélni, hogy a lét mocska még lebírható.
   Hófelleg árnyéka alatt, csillagok vallató fénye alatt, kormos szívünkre havazó gyászban kettőtök közös nyugvóhelye körül megállunk.
   Ki kell bírni. Tisztaságotok tükör – könnyekkel se maszatoljuk.
   Margit, az Engesztelőt nekünk Te mondod ekképpen:

Csönddé feltámadott világ,
feltörünk a mennyei résen,
delelünk még éjfélben is,
ha eljő fölemelkedésem.
S nem lesz fogyatkozás a fényben.



Uploaded byFehér Illés
Source of the quotationhttp://dia.jadox.pim.hu

Margita, (Serbian)

                    draga Margita, pa kraj je.
   Kraj je groznice, sramote ispaštanja.
   Kraj je bezvazdušnom isčekivanju, davljenju čekanja, u blato patnje gaženom konačnom poniženju.
   Kraj je tvom telu ptičjih kostiju.
   Kraj je i tvojoj izabranoj uskoj stazi.
   Ispod sene snežonosnih oblaka, iznad šačice pašine tvoje zastanemo u stavu mirno.
   Znala si Ti, unapred si znala, kao i svi mi:
 
Iz pepela nastala i u pepeo se pretvaram,
Za lekom protiv smrti zalud tragam.
 
   I čudo ni s Tobom se nije desilo, Čudo nije nastalo – možda zato, jer nismo dovoljno verovali.
   Svoje svetle oči sa Sobom si ponela.
   Lakoćom nošenu gromadu bazalta tvojih muka sa Sobom si ponela.
   Ali si nam već oblikovano Delo ostavila, i neprestupiv zapoved vla-danja si nam ostavila, na kraju, jer to ti je bila zadnja razumna reč, ostavila si nam – Mađarsku.
   Znam, i bez nakinđurenih odličja mesto ti je među najvećima. I to znam: neotesani će te rastrgati. Ali to više ništa ne znači: Tvoji stihovi sve mogu izdržati i putem njih i sa one strane granice prolaznosti klonule svojom snagom hrabriš. Jer i sa puknutim rebrima, iznemoglim tetivama treba se nadati, nadati, da ljaga postojanja još je savladiv.
   Ispod sene snežonosnih oblaka, ispod ispitivačkog sjaja zvezda, u žalosti šta naša čadžava srca posipa zastanemo pored vaše zajedničke humke.
   Treba izdržati. Ogledalo je vaša čistota –
ni sa suzama nemojmo zamazati.
   Margita, Iskupljenje Ti na sledeći način nam govoriš:
 
Za tišinu vasksnuto svete,
probijamo se preko pukotina neba,
čak i u ponoć plandujemo,
ako stiže moja slava.
I u sjaju neće biti opadanja.



Uploaded byFehér Illés
Source of the quotationhttp: feherilles.blogspot.com

minimap