Tiganj, Dijana: Ó, ősz (Oh, jesen in Hungarian)

Uvelo lišće na stazama Vilsonovog šetališta svjedočiće
da smo nekada postojali i neki
Mi. 
I ozeblo miholjsko sunce zbog kojeg mi je rumen lice oblilo.
Ili je to bilo zbog blizine tvog daha. 
Neki glas koji je govorio stihove Gorana Tadića i 
"teško mi je jer znam da je i tebi teško...". 
I imigranti čije su nesrećne oči čeznjivo našu sreću gledale 
s one strane Miljacke, 
vidjevši u našim koracima duh slobode. 
Domovinu. I nadu. 
Ulični prodavci nakita i smaragdne naušnice koje si mi stavio na uši i riječi: 
" Za nju."
I trag zuba na lijevom obrazu. 
Zbunjeni pogled kontrolora nakon bijega iz tramvaja jer nijesmo kupili kartu,
ne jer nijesmo imali,
već jer smo voljeli jurcati držeći se za ruke,
I poljubac koji je prigušio smijeh. 
I izdajničko lupanje srca. 
Jer sam bila živa. Jer si bio živ.
Jer smo bili Mi.
Zvuci poznate melodije:" Bio sam jednom novembar..." 
Ukus pečenog kestenja i hladni dah novembra,
i moja ruka u džepu tvog kaputa, 
i usne uz tvoje rame.
 
Oh, jesen tako prokleto sjeća na tebe...