Bognar, Zoran: Albedó (Albedo in Hungarian)

Postavimo stvari ovako:
bio je to samo raskorak naših senki,
jedna moguća istina
o nemogućnosti komunikacije,
intriga neumornog Mefistofelesa…
O tajanstvena dino, pesmo Kaira,
reci mi šta je to
što ot(k)upljuje svu tvoju pažnju;
otkrij mi na kojem jeziku sanjaš,
na kojem vodiš ljubav…
Albedo je jedini jezik koji priznajem,
jezik kojim govorim,
pismo kojim pišem,
vazduh koji dišem,
knjiga koju čitam…
Albedo je esperanto!
Albedo… kao libido, kao stampedo!
On budi grešnika u svecu
i pronalazi svetlost u boji…
Stoga, ne odriči se svoga anđela čuvara,
ne predstavlja on ni kamen oko vrata,
ni kamen spoticanja,
ni zloćudnog jahača tvoje senke…
I ne zaboravi:
jedini pravi bol je kad izgubiš
ono do čega ti je najviše stalo!
O Pesmo moja, ti si moje raspeće,
moj Zen koan, moj kokain
koji neumitno ubija
ali kojem se neprestano vraćam
da ga probam ponovo i ponovo…
I kako sada odustati od svega,
sjediniti se s Ništavilom,
zaboraviti molitvu šume,
kad toliko si me opustila i podigla
do visoravni albatrosa, do ^etvrte ravni,
da sam čak zaboravio
i po vodi da hodam…

Beograd, 2001.