ocu
Kad umreš ništa ti više ne treba
čak i ljubav bližnjih postaje teret koji isparava na vrelom suncu
zar su me ove krhke stabljike držale
u ovom bodljikavom šipražju
zar su me oči varale da postoji ljubav među slabima
koja će me probuditi ujutro
zar sam vama vjerovao i vama i pticama
koje sada svoja gnijezda jednako pažljivo sastavljaju
i suncu koje je obećavalo vječnost dječijim igrama
među mravima i bubama
zar sam svemu tome davao sebe
i usnama i dlanovima pipao površine
hrapavog mekog užasnog
ispunjavajući sobom zapreminu ove male podmornice
(lagan sam nose me moji sinovi u rukama ali ja sam već tuđi)
samo sam zaspao samo sam jutru razbio čelo osmijehom
je li ovako bog na dah spasavao jedno po jedno
i selio iz mašte u zbilju sve nas
baš kao što ja sad obrnutim putem putujem
i kao da sam vanzemaljac
ništa zemaljsko ne služi ničemu na ovom letu
smiješne su igračke oko mene
lopate plastično cvijeće i drvena kapsula za nigdje
ovdje se opraštamo
jer niko od vas više ne razumije moj jezik palih svetaca
koji su opet uzdignuti na svoje mjesto
i lišeni srodnosti sa stvarima
gubeći zapreminu bivajući lakši
u nekom kosmosu koji drhti nježno
kao posljednji otkucaji mog srca
nježno toliko tiho
da niko nije čuo
kada je preskočilo
s onu stranu