Kazuju da je nekada
Bilo vrijeme
U kojem su ljudi umirali od starosti
Nosali tu starost dugo
Ko dobre, kožne čizme
Pa kad se nanosaju
Legnu i umru
Samo tako
Bio je vele
Duži dan
Veselije proljeće
Više djece i
Smijeha više
I još je kažu
Jesen jesenovala
Dok sve ne požuti
Davalo rodne godine
I dobre ljude
Tucalo krupne jabuke
I tave pekmeza peklo
Mirisalo na pokošenu travu
I zemlju
A dani polako
Ko umorni pješak uz brdo
Rika jelena
I hladna voda s izvora
I sretne
Koji se otvoreno
Vole
Umjesto da se
Tajno mrze
I raduju se
Vremenu sa svojim dragom
Kazuju knjige
Nekad su zvonile noći
Ko curinski smijeh na sijelu
I niko nije žurio
Gledao na sat
Javljao se na mobitel
Strahovao na poslu
Samovao bez posla
Niko nije mogao ni zamisliti
Da će doći vakat
Iz kojeg će iscuriti sva radost
Ko kroz sito voda
Da će stati i
Pouzdan sat na navijanje
Kojem je pukla opruga
U najboljim godinama
Ukopati se
Na nogama
I tako napuštati svijet
Kao da bježe
Unazad
U dvadesetim, u tridesetim,
U mladim i zrelim...
Knjige tvrde
Da su nekada bila
Sretnija vremena
Ali knjige više niko ne čita
A i ne znam
Može li se i njima
Vjerovati baš na svaku...
(Mehmedaliji Buci Dragiću, Jula, 2018. godine)