…dal dostižemo naš stvaran život?
W. S.
Kad sam polazila
iz zaspalih tela crna fontana štrcala
i kao da je reka ili more
u visu ribe s telima delfina prhale
NA MOM TABANU SMRTONOSAN UJED ZMIJA
„Eto pred vratima stojim i kucam
ako neko čuje moje reči i
otvori vrata ući ću kod njega
i večerati njim i on sa mnom“
Ali pratilac mi je konj s lavovskom glavom
gudobran mu je od zumbula huji krilo od sirovog sumpora
griva mu je ženska kosa a ime Abadon
na opustošenim igralištima lutali u izgorelim
kasarnama s liftom gore dole
petsto spratova prešli ispred gladovanja
u kanalizaciju se uvukli sunce bez odela gorelo
na kraju Abadon je veselo rzao:
U tvojim grudima užarene
rešetke
vidim i bezbroj znakova misije ako želiš
i ti možeš postati konj!
Ne može rekla sam iznutra je na moja rebra
čopav pevač naslonjen sa usijanom bradom
o patnjama mrmlja:
„okružili su me vukovi gladne zemlje“
sjajnu čašu moje žrtve su deca-device razbile
kaluđerice su mi na borovu iglu nabodenu ševu slali
MILJENIČE PLESAČA U IZGUBLJENOJ RADOSTI
LJUBAVI MOJA RAZMRVI REŠETKU REBARA
šaptala sam
vidi moju kasnu glavu Orfeja na stenu
u dnu mora priklonila moji vlasi kose
u ustima škorpija napeti;
ujutro sam devojka bila u podne muškarac
prste na tamnu pukotinu lepivši
dete mi se u krilo u ponoć uvukao
zelen dlan mu je proziran list