Bognar, Zoran: Ősklepszidra* (Protoklepsidra Magyar nyelven)
Protoklepsidra (Szerb)(milenijumski paradoksi)
Pevanje IV-VI
Stari–Novi Svete,
tvoje danas biće sutra juče... Tin Ujević
IV
Protoklepsidra I
Za Vukicu Mikaču
Između bezgraničnih zidova drveća
i daljina koje se stapaju sa noćima,
između neba gde se pojavljuju zvezde
svetlije od vatre i prekomerne snage
gašenja dana, smenjuju se godišnja 305
doba u našim životima, a mi nismo
ni svesni da smo samo umorni putnici
koji, igrom slučaja, zajedno putuju
po meandrima vremena. Gde se nalazi
Knjiga Prostora u kojoj je zabeleženo 310
bekstvo u kristalna zrnca peska...
O, Protoklepsidro, proždrljiva moruno,
ti što u svojoj utrobi drobiš nestale
gradove – histrione prekookeanskih
duša, vijadukte Ovostranog i 315
Onostranog, ti što bespoštedno
topiš mauzoleje svetih fragmenata,
reci, gde skrivaš testament iskona.
Reci, ko je Točak Večnog Kruga
ograničio i ponizio lošom karmom: 320
večno se vraćati, a znati da se
ne možeš vratiti; znati da nestaješ,
a želeti ići samo napred; ići napred,
a znati da je svaki kraj samo novi
početak; počinjati iznova i iznova, 325
a znati da su vremena uvek ista
i da se samo smenjuju filistari kojima
je svet sačinjen od kazni i nagrada
vredniji od sopstvenih duša... O, lakomi
svete, ako je uopšte imaš, gladan sam 330
tvoje svetle strane. Oživi svoje, vekovima
umrtvljene, svetionike, nek nam napokon
osvetle introvertne zastave što vijore
na Trgu Postanja; nek nam sjedine tela
i senke, te disharmonične ptice rugalice 335
što nervozno lete ka oblacima hedonizma
poput ishitreno izgovorenih misli;
nek nam vrate u krvotok auru mrtvih
vajara... Gledaj, hodočasnici se i
dalje ispovedaju. Prema položaju 340
Sunca i Meseca određuju vreme obreda.
Nisu oni nered koji trebaš da pospremiš,
niti zombiji kojima je glupost jedini
uteg za uspostavljanje ravnoteže
na kantaru intelekta. Naprotiv, oni su, 345
poput majčinog mleka, oganj na kojem
ključa život; smaragdi kulta duha i
plodnosti koji ne zaboravljaju svoje
korene: Gea ih rađa, uz nju rastu,
umiru i vraćaju joj se sa obiljem 350
hrane, nakita i poletnim zvucima
panove frule... DEAD CAN DANCE!
Uz miris blagostivog tamjana donose
nam spoznaju da ne postoji ni početak,
ni kraj, ni utvara, ni strah, ni beda, ni 355
sjaj, ni poslednji dah...; ne postoje čak
ni zločin ni greh, ni moj ni tvoj,
ni bol ni podsmeh, ni kontrolni broj;
ne postoji ni nevera ni prevara, ni
moć ni vlast, ni granice ni zakoni, 360
ni moral ni čast... Postoji samo
zatvoren krug: vreme i prostor ko
zemlja i plug; lepota Ništavila, ognjena
peć, prostranstvo i prisustvo, tišina
i reč... O, Protoklepsidro, nezasiti 365
ambisu, zašto si uslovila svoje kćeri
putosmerom jeresi, mistike,
pohlepe i entropije... Zašto im nisi
dozvolila da sretnu svoga Heruvima i
upoznaju vlastitu pustinju, taj bizarni 370
introvertni labirint koji nas, gotovo
uvek, podseća da je detinjstvo jedina
religija iz koje se treba preobraćati.
Ono je odgovor na pitanje bez reči...
Trebalo bi živeti za čudnovate 375
trenutke, okupane mirisom pokošene
trave, osveštene ručicom tek rođene
kćeri... Znaš, na ovom svetu postoji mnogo
više stvari od smrti i poraza... Treba
im samo dati priliku. Zen mistik reče: 380
To sve zavisi od tebe. Život je po sebi
čisto platno. On postaje ono što ti
naslikaš na njemu. Ti možeš naslikati
haos, a možeš naslikati i blaženstvo.
Ova sloboda je tvoja slava. Ti je 385
možeš upotrebiti na način koji može
tvom životu doneti pakao, a isto
tako i na način koji može doneti
lepotu, blaženstvo i nešto rajsko. Sve
to zavisi od tebe: čovek poseduje 390
svoju slobodu*.... Pravi dijalog je
samo s Bogom. Pravi dijalog je sa samim
sobom. O, Protoklepsidro! O, Oče, Sine,
Sveti Duše, kako živeti a znati da je
vreme jedini prostor za koji se vredi 395
boriti. O, Enigmo Sveta, epifanijo
drevna... Tražiti celinu u onom što je
porozno, pronaći ključ sopstvenog trezora.
Tražiti neprolazno u onom što je
prolazno, pronaći Put duhovnog jezera... 400
Beograd, 12. 4. 1998.
* Izvor: Ošo Radžniš – „Život, ljubav, smeh“
Protoklepsidra II
Kažem: vreme je jedini prostor za koji
se vredi boriti; gordi Big-Ben u grudima
hodočasnika. I kažem: vreme je u
nama prostor, rastuće ništavilo, ničija
zemlja, odgovor na pitanje bez reči... 405
Senka zna, vreme poravnava granice,
otključava mrakove; u utrobi Vrhovnog
Časovnika čuva nestale gradove:
Vavilon, Tir, Kartaginu... Eto, u ovom
trenutku Venecija se preobražava 410
u akvarijum. Njene drevne temelje
proždiru svevremene morune i Trg
Svetog Marka, izgrižen solju gordih
sekundi, postaje milenijumski paradoks.
Samo će još vreme, ubitačno, živeti na 415
tom praznom trgu: minuti će postati
faraoni tog večnog kruga zveri koji
poprima karakter večnosti kao da
više ništa ne mora da se dogodi u tom
svetu jednosmernog proticanja. Kako to 420
da se život sveo na otmeno podnošenje
torture časova? Nije li čas što otkriva
da nebo menja boju samo glasnik noći
koja prethodi požaru nevidljivog
zbivanja? Zar podnositi jaram ove 425
barijere života podignute pred
barijerom divovskih kazaljki znači
samo još bolje razumeti kakva je
priprema za ropstvo ovog svevremenog
utamničenja? Pritešnjeni sporošću 430
njegovog proticanja, poput glave zveri
u klopci, dani su postali estetski
klonirani... kao da ništa nije moglo
da umakne toj indigo metamorfozi.
Svaku novu misao uništili su ti 435
samodovoljni gorštaci: buknulo je
neukrotivo poniženje Hominisa
priklještenog sopstvenom sudbinom.
Borba protiv svrgnuća razularila
se u njemu kao libido nateravši 440
ga da se vrti, u smeru kazaljki na
satu, oko leša svoje hrabrosti.
Potresao ga je prizor paklenih muza
Protoklepsidre: izbledela slova
na stranicama Svetih Knjiga, ruinirani 445
mauzoleji u Aleji velikana,
zaboravljeni jezik starosedelaca
i kolci zastava-rugalica, uvek
zabodenih u još neosvojeno parče
zemlje... Besomučna spoznaja da sve to, 450
naizgled, nevidljivo zbivanje postoji
samo iz razloga da bi jedan čovek,
najzad, mogao da pljune u lice toj
Svevremenoj Onaniji, najčistije
savesti i po slobodnoj volji, dovela 455
ga je do nekontrolisanog urlika.
Mahnito ga je obuzimao zanos da
igra više nego u svoju smrt; ona
je postajala do te mere njegova
odmazda protiv vaseljene, njegovo 460
oslobađanje od iskona, da je u
magnovenju osetio da se bori
protiv opčinjavajućeg ludila, protiv
neke vrste neobjašnjivog nadahnuća.
Snaga što ga je dizala slabo je 465
poznavala njegove kosti iz kojih
su vekovi isisali pranu i srž. Svaki
korak ukočenih nogu odjekivao
je u njegovim krstima i vratu; svaka
travka iščupana stopalima, koju nije 470
video, privezivala ga je sve čvršće
za zemlju, pojačavala otpor njegovog
tela, a ono je padalo s jedne noge na
drugu njihanjem koje je presecalo
sledeći korak. Nikada nije toliko 475
koračao ne savijajući kolena...
Još svega nekoliko koraka udaljavalo
ga je od kopalja-kazaljki koja su
nejasno sijala u svetlosti na
izdisaju... Još nekoliko koraka, još 480
nekoliko sekundi i još jednom će
se naći usađen u zemlju, pobeđen
telom, utrobom i vremenom, svim što
se može pobuniti protiv čoveka i
nevremena. Ovoga puta neće biti 485
mesta za strah, jer će znati nastaviti
svoj hod ranjenog bika. Sudbina će
moći da učini više od uništenja
njegove hrabrosti i on će se vratiti
korenima savijenih kedrova što 490
blistaju u crvenom vazduhu proplanka.
Svežina Novog Jutra pokloniće mu
saznanje da je vreme jedini prostor za
koji se vredi boriti, gordi Big-Ben u
grudima hodočasnika; da je vreme u 495
njemu prostor, rastuće ništavilo, ničija
zemlja, odgovor na pitanje bez reči...
Senka zna, vreme poravnava granice,
otključava mrakove; u utrobi Vrhovnog
Časovnika čuva nestale gradove... 500
Tivat-Beograd, 1998.
VI
Protoklepsidra III
Protoklepsidro, uspori malo, svi smo
očevi... Imam i ja svoj san, no sad
sam budan i znam: strpljenje je
dokaz visokog roda; nered-nedostatak
samopoštovanja... Izgubljene duše 505
ne bi trebalo prizivati jer ko zna u
kakvoj su i čijoj sada misiji.
Trebalo bi tražiti celinu u onom što je
porozno, pronaći ključ sopstvenog trezora.
Tražiti neprolazno u onom što je 510
prolazno, pronaći Put duhovnog jezera.
Pamtiti izvornost Božije poruke...
Razlika između prošlosti i sadašnjosti,
sadašnjosti i budućnosti, nije ništa
drugo nego debela senka sudbine. 515
Toliko toga je prošlo pored nas
a da nismo osetili ni dašak života,
ni smisao poruke, ni stisak tople
ruke; da nismo čuli ni uzbunu
podsvesti, ni sirene poroka, ni 520
odvratan krik na cesti... U svojoj
samodovoljnosti izgubili smo osećaj
i za vreme, i za stvarnost i za
fantaziju, ali nam je, ipak, ostalo
dovoljno snage da rukama znatiželje 525
otvorimo vlastite škrinje. Učinimo to
nervoznim trzajem. Umesto oglodanih
kostura ugledaćemo papirnatu ceduljicu
na crvenosjajnoj svili na kojoj je
paučinom ispisana jevrejska izreka: 530
SVRHA UČENJA NIJE ZNANJE, NEGO
ŽIVLJENJE. SVRHA MOLITVE NIJE
DA SE ČUJETE, NEGO DA SLUŠATE...
Pravi dijalog je samo s Bogom,
pravi dijalog je sa samim sobom... 535
Čudno kako vreme provodimo
bežeći od onoga što jesmo, kako
želimo sve i kako želimo odmah.
Međutim, Bog nije tako podesio
klepsidru. U pepeljari pseudovečnosti 540
gore dve cigarete uprljane zelenom
čojom koje simbolizuju naš
zajednički lanac. Dok gore, dobro je,
povezani smo istim karikama, ali
svakog sledećeg trenutka pepeo 545
postaje sve veći, a naše karike
sve nagriženije... Odakle potiče
ta slepa vera u čudo da će
čikovi postati nove cigarete?
Odakle to ropstvo eskapade? Budnost 550
i svest su nam bili važni kao vazduh
koji dišemo; visprenost kao sveta
voda; a sada isprazna retorika
jednosmernog proticanja vlada ovim
svetom. Predali smo se bez strasti, 555
amputirali duh bez žaljenja...
O prokleta Protoklepsidro, ti što
imaš moć da istopiš čak i uklesane
glave onih trgovaca bioritmom sa
planine Rašmor, ti što u svojoj utrobi 560
drobiš nestale gradove – histrione
prekookeanskih duša, vijadukte
Ovostranog i Onostranog, ti što
bespoštedno topiš mauzoleje
svetih fragmenata i pretvaraš ih 565
u stalaktite, reci, gde skrivaš
testament iskona. Reci, ko je Točak
večnog kruga ograničio i ponizio
lošom karmom: večno se vraćati,
a znati da se ne možeš vratiti; 570
znati da nestaješ, a želeti ići
samo napred; ići napred, a znati
da je svaki kraj samo novi početak;
počinjati iznova i iznova, a
znati da su vremena uvek ista 575
i da se samo smenjuju filistari
kojima je svet sačinjen od kazni i
nagrada vredniji od sopstvenih duša.
O Protoklepsidro, razbijam te i
izlazim iz tvoga ropstva, iz tvoga 580
logora jednosmernog proticanja.
Bežim od tvojih kerbera-simulakruma,
od tvog vekovnog pamćenja velikih
pogroma. Bežim od tvojih nezasitih
kopalja-kazaljki koja nejasno 585
sijaju u svetlosti na izdisaju...
Još nekoliko koraka, još nekoliko
sekundi i moći ću da pevam o
tvojoj moći i o njenoj nemoći jer
sada znam da ne postoji ni početak 590
ni kraj, ni utvara ni strah, ni beda
ni sjaj, ni poslednji dah; ne postoje čak
ni zločin ni greh, ni moj ni tvoj, ni
bol ni podsmeh, ni kontrolni broj; ne
postoji ni nevera ni prevara, ni 595
moć ni vlast, ni granice ni zakoni, ni
moral ni čast... Postoji samo zatvoren
krug: vreme i prostor ko zemlja i
plug; lepota ništavila, ognjena peć,
prostranstvo i prisustvo, tišina i reč... 600
Beograd, 1998.
|
Ősklepszidra* (Magyar)(ezredéves ellentmondások)
|