Ruganje Hristu (Szerb)
Život izmiče, u stranu.
Ne pod krošnjama kedrova. Pod trnovim vencem.
U svetlosti. Sad tamo kedrova
nema, kaplje pesak kroz zlatno
rešeto, silaze anđeli da zatrube
izmirenje. Lagan je hod po vodi,
lagano otvorene vodene dveri
za nama sklapaju talase u času
rođenja. Još mnogo godina nas čeka
hod mesečara, na tananoj niti
nad nebeskim ponorom, još mnogo je
učenika zanjihano. Sure kule oklopnika
drhture u jari, daleko na horizontu
sagoreva odežda prorokova, avone
zlatne žice kroz plavu noć. Već sutra
umesto anđela nomadi će dunuti u trube,
nestaće trag žrtvenog jagnjeta na oltaru.
Kedrove panjeve guta vreme i mesečina.
Još mnogo dana nas deli od Jerusalima,
još mnogo suza. Lagan je hod kroz vazduh
al daj nek neko siđe pod zemlju i nek
se vrati sa darovima života, sa
rukama punim rajskog voća. Kao nekad.
U detinjstvu. Na freskama. Sad u druge
zurle mladići duvaju, njihove nevešte
ruke pod bubnjevima poigravaju, ujutru,
u podne, uveče. Buka se razliva od
Jordana do Jerohina. Od Kilikije
do Vavilona. Boga ovde više nema.
Večno ruganje već plavi rasute duše,
već zvone trube, trube Jerihonske.
Niko nas ne spasava. Nikom nisu
potrebne sasušene kosti, do Bogu
i njegovim legijama anđela.
Sviće još jedan dan. U magli.
Toplina tone. Senka sokola u pesku.
Kliktaj izvijen kroz zlatno rešeto. Feltöltő | Fehér Illés |
Kiadó | JU “Ratkovićeve večeri poezije” Bijelo Polje |
Az idézet forrása | In Zoran Bognar: Novo raspeće |
Megjelenés ideje | 2008. |
|
Krisztuskáromlás (Magyar)
Elvonul az élet. Nem cédruslomb alá. Töviskoszorú alá. A fénybe. Cédrusok ott most nincsenek, aranyrostán keresztül homok pereg, angyalok érkeznek, békét hirdetnek. Könnyű a vízen-járás, a félig nyitott vízkaput születésünk pillanatában magunk után a hullámok zárják. Sok év alvajáróként megtett út vár ránk, vékony szálon, a mennyei szakadék felett, még sok tanítvány lebeg. A hőségben hamuszürke őrtornyok remegnek, a messzi horizonton prófétatalár lángol, aranydrótfolyam a kék éjen át. Már holnap a trombitát angyalok helyett nomádok fújják, az oltárról az áldozati bárány nyoma elvész. Az idő és a holdfény nyeli a cédrustönköket. Jeruzsálemtől még sok nap választ el bennünket, sok könny. Könnyű a légen keresztüli gyaloglás, de végre valaki a föld alá szálljon és onnan tele kosárral térjen vissza, életajándékokkal, édenkerti gyümölcsökkel. Mint egykor. Gyerekkorban. A freskókon. A legények most nem tárogatót szólaltatnak meg, esetlen kezekkel dobokkal játszanak, reggel, délben, este. Jordántól Jerikóig terjed a hangzavar. Kilikiától Babilonig. Nincs itt többé Isten. A szétszórt lelkeket örökös gúny kíséri, már szólnak, szólnak a Jerichó trombiták. Senki sem ment meg minket. Kiszáradt csontok senkinek sem kellenek, kezdve Istentől az angyali seregekig. Még egy új nap virrad. A ködben. Süllyed a meleg. A homokban sólyomárny. Aranyrostán ficamodott vijjogás.
Feltöltő | Fehér Illés |
Az idézet forrása | https://feherilles.blogspot.rs/ |
|