Az első ember (Magyar)
Az első ember, aki elesett lélegzetét és hangját rám hagyta, arcomra bízta hátizsákját, huzatos csendjét és csontjait. Azóta arcom nyitott gödör, melybe levágott redőnyként emberi sorsok zuhannak. A világ nagy tévedése ez – hiába sírás, hiába igyekezet. Én a másik parton vagyok, a vergődő karok lüktetése messze. A fulladó szájak rángása letakarva. Szívem, felnégyelt bolygó, virágokban és fákban elvonulsz. Mégis átfonom a legkisebb árnyat is. Beleszövöm magam a végső nyugalomba. Rámdől a zuhanás, kibontakozik. A parton kiáltás, vérző őrtüzek, Figyelek, várok és fogalmazok. Feltöltő | Fehér Illés |
Kiadó | Magvető - Budapest |
Az idézet forrása | Láng volt az élet |
Könyvoldal (tól–ig) | 137-138. |
|
Prvi čovek (Szerb)
Prvi čovek, ko je pao
ostavio mi je uzdisaj i glas, svoju naprtnjaču,
provetrenu tišinu i kosti mom licu je
poverio. Od onda moje lice je
otvorena jama u koju poput otkinutih zastora
ljudske sudbe se stropoštaju.
Zabluda je to sveta –
zalud je plač,
zalud je trud.
Na drugoj obali sam,
puls mornih ruku je daleko.
Trzaji prigušenih usta su pokriveni.
Srce moje, čerečena planeta,
u obliku cveta i stabla prolaziš.
Ipak i najmanju senku
zagrlim. U konačnu tišinu
se upletem. Pad na mene se naslanja, razvija.
Na obali krik, krvave vatre stražarnice.
Posmatram, čekam i sastavljam.
Feltöltő | Fehér Illés |
Az idézet forrása | https://feherilles.blogspot.rs/ |
|