Rasani se djevojčice
svijet nije ružičasta kuća za lutke
lišće otpadne drvo se osuši cvijeće vene
znam da ne zvuči dobro ni obećavajuće
krhka si i nježna niko ti nije govorio o ovom
kako godine prolaze
ljubav prolazi sve prolazi
ali bol ona ostaje najduže tačno osjetiš kako truli u tebi
i samo ponekad ako imaš sreće ili otkriješ neku tajnu mudrost
ili još veću bol
stara bol izađe kao kamen iz bubrega
otkotrlja se u mračan bunar
iz kojeg si je nekad davno nehotično zagrabila
i popila zajedno s vodom
jer bez vode nema ni života
a zbog života čovjek je kadar svašta progutati
Rasani se sva buđenja su neprijatna
sva ogledala neprijatelji rano ujutro
i u svako doba kada si podbula od plača
ali poslije kada dođeš malo sebi i shvatiš sva ta mjesta
na koja si bježala od sebe kakve su to samo pustopoljine bile
kakve ružne kuće sa bodljikavim ogradama i psima koji reže
a unutra ne čuvaju ništa
kakve su to utvare koje si hvatala mrežicom za leptire
još nedorasla stvarnom svijetu
a šta je to stvarni svijet pitaju tvoje oči
dok iz mrežice viri krilo šišmiša
i komad spaljene haljine iz noćnih šetnji
(otkud toliko mraka među ovim pitomim brdima
i gdje sam to sada stigla a pošla sam loviti leptire
i bilo je sunčano i moje srce je titralo kao krila ispred mene
šareno i nježno
sigurno sam se izgubila negdje kao onda u djetinjstvu)
djevojko ko nauči da se gubi dešava mu se to često
Rasani se odrasla djevojčice izgubljena u lavirintu
ali moja nit je bila ljubav
govoriš tužno sa pokidanim užetom u ruci
tanko ti je to ovdje
lavirint ima oštre uglove
sve ti se brzo podere potroši pocijepa
izliže pukne te tvoje smiješne vrpce ne vrijede
kao ni ručice što se bespomoćno
krše u vazduhu
kao ni suze koje presuše kad tada
i pijesak pustinje krene da žulja u očima
ponavlja se do dosade sve uvijek ista iskušenja padovi suze
ljupko je to s mrežicom za leptire
uhvatiti sopstveno srce