Višekruna, Stefan: Pók vagy ember? (Pauk ili čovjek ? Magyar nyelven)
|
Pauk ili čovjek ? (Szerb)Dan pulsira u oklopu vremena i prostora,
guta sa neutaživim apetitom minute i sate, a kiša pada kao da plače ojađenog srca. Preko staroga bijeloga zida prekrivenoga ogavnim blatom i mrljama od vlage, sa vojničkom strogošću i opreznošću suzdržano ide pauk pomalo turobno motreći i odlučno na svoj plijen sa hiljadu očiju. Metamorfoza klepsidre projavljuje se i iščezava ko mreža
koju pauk plete u vazduhu i zatreperi u pepelu i vaskrsne ko feniks sa rješenošću paukolikog čovjeka da se uspne u mrežu
i osvešta je ponositom ljubavlju koja mu je sudjena. I dugo, dugo čeka,
zapliće se ko zna kuda, hodi po hodnicima vremenske i vanvremenske svijesti, pitajući se da li je pauk, ili čovjek, ili oboje? Krsti se u pauka, spava sa paucima, orodi se sa paucima, zaklinje se svojom mrežom kojoj jedino vjeruje i tako često u prokletim sumnjama gore mu zenice beonjača krvavih i tvrdi da je ipak samo čovjek. Zamišlja svoju končinu, ispija mutljag providjenja za doručak i ručak, a samo za večeru pojede poneku urmu da zasladi. Stavlja na glavu maske mitskih bića i razjaren što je paukoliki čovjek ili možda samo pauk ? Kida se, sabira
i tamnoput od Sunca sanja more, prognanik bezdomni sakuplja kosti i nešto slatko nalik na med, pitajući se samo šta li je to on pauk ili čovjek, ili oboje ? Niti pauk zna da je čovjek, niti bi ikad igdje priznao da je to baš on, niti čovjek zna da je paukolik, niti bi ikad igdje priznao vo vjeki da ima u njemu paukove krvi. Smutnja, slutnja, ćutnja I nekakva tanana svijest čovjeka o svom postojanju ne muči pauka, već ga goni da hrli nezadrživo svome plijenu i žrtvi na bijelome zidu prekrivenim ogavnim blatom i mrljama od vlage, nešto šapuće paukolikom čovjeku sa hiljadu očiju u njegovoj izbi da ne zna, ko je, šta je i da puko nagađanje samo ide mu od ruke, i on ostaje sa svojim teškim predosjećanjem plamene rijeke čiji plamen žari i zapljuskuje i čeka, čeka pod Suncem ili Mjesecom ? Proljećna kiša pljušti žedno po zemlji, ptice ne prestaju slavosloviti, žeđam ulicama i tražim voljene korake, strasti su vojska u oblaku dima koja igra tango u zgrčenim osmjesima, razmišljam o Danilu Kišu geniju književnosti, ljubim ga zadivljeno razdraganim očima, kažu da presušene rijeke noću plaču pijane u zadimljenim krčmama, kažu da te još uvijek nasmijanu ljubim u buđenju novoga dana, teška stopala ljudi žure na posao, nije to metafizika, ja sam opijeni inok
zaglavljen u mitarstvima, vrijeme života i smrti pleše i tutnji ko parobrod u ušima, klinička smrt hara bjesomučno u mističnim obeliscima.
|
Pók vagy ember? (Magyar)Az idő és a tér szorításában dobog a nap,
|